JavaScript nije omogućen, molimo provjerite postavke vašeg pregledača.

Borislav Đurđević: Koga birati, a koga ne birati?

Prije nekoliko godina jedan ovdašnji tajkun uobičavao je da drugarima na jutarnjoj kafi priča svoju viziju biznismena u politici. To je isplatno, malo se muvaš, sjediš u nekoj poslaničkoj klupi, odćutiš svoje, a parice se samo kaleme“, pričao je on. Nema slađe i loakše zarade! Kad treba platiš, i to je to. A pošto navedeni lik, mada izgleda bezazleno, nije nimalo naivan i glup, u jednom momentu od jutarnjih priča kako mu se od politike „kaleme parice“ počinje da priča da je dosta i da se treba izvući, ali gazda ne da. Kaže ulaznica je bila marka, a ispisnica se mjeri milionima.

Pomalo je dotični tajkun vremenom počeo da tuguje što ga više gnjave sa politikom, i sve češće je odsustvovao sa jutarnjih kafa, ali eto ga jedno jutro, sav ozaren, kaže: Riješio sam, našao sam ga! Pa koga, šta si bio izgubio, upita neko? Našao sam momka koji će umjesto mene biti u politici. I onda skoro diskretno kaže njegovo ime. Naoružao sam ga sa svime, stigla je i diploma, prvo radno mjesto, pa onda šetnja po funkcijama umjesto mene. Treba samo da bude uporan, a čini mi se da ovaj zna i umije. Šta ako te izradi? - upita neko. Ne može, kaže tajkun, sve je riješeno, neće on ni o čemu odlučivati, samo će potpisivati. Do sada je jedva sastavljao kraj s krajem, a kada vidi malo parica na kamari, naleći će on. Uvalimo ga u nekakav veći kreditić, pa zavrnemo slavinu, ima da igra. On samo treba da trubi prazne tirade, da laže, da obećava, da se smješka i da kada ga izgrde ne prima to k srcu. Scena kao iz Marinkovićevog „Kiklopa“!

I tako, izađe tajkun iz politike, i velike i male, samo je zadržao važno mjesto za vrijeme izbora, i to sa onom poznatom crnom torbom u kojoj se sakupila lova za kupovinu glasova. Lično je dijelio, ali nije brojao. Dođe pouzdani aktivista koji u svom zaseoku treba da kupi glasove, tajkun ga pozove na stranu, zagrabi svotu iz crne torbe, tutne mu u ruke i kaže idi. Koliko ima ovdje? – pita aktivista. Turi to u džep da niko ne vidi, ima dovoljno.

Koliko smo od prvih izbora do sada u Brčkom imali takvih poslanika? Nisu svi, ali ih je dosta da preko njih nekoliko ljudi u svoju korist iskontrolišu sav budžet i narodnu imovinu. Nisu samo poslanici smatrani kupljenim, i ministri moraju da igraju zadato kolo, veliki broj stranački zaposlenih takođe  je tu da igra po sličnim notama. Onda se jedan dio zaposlenih na budžetu počeo odmetati iizmicati kontroli. Odgovor oligarhije je bio brutalan prema onima koji su tek trebali dobiti posao. Njih sada godinama drže na ugovorima, privremenim aranžmanima i to tako traje godinama, kao roblje. Ako ne glasaju, bez milosti lete i sa tog jadnog mjesta sa kojeg su hranili porodicu.

Poslanike je lako držati na uzici, ako ispadnu iz kolosijeka nema ponovnog izbora, a ako si fin i poslušan može i četiri – pet uzastopnih mandata, a to je već biznis, lova do krova! Ako jedan poslanik ovaj narod godišnje u bruto iznosu košta skoro 200 hiljada maraka, lako je izračunati da za pet uzastopnih mandata spiska na sebe milion narodnih maraka i odlazi kući sa veoma velikom penzijom o kojoj mogu sanjati oni koji su punili budžet a on ga praznio.

To je pozicija za koju su spremni da se bore do poslednje kapi krvi. I nije samo plata. Recimo, za jedan ugovor ili sporazum, kako li se već zove, sa jednim međunariodnim tajkunom, gdje isti dobija pola gradske imovine na upravljanje, nekoliko poslanika i funkcionera za nagradu, postali su dobro plaćeni savjetnici u nekoj od kompanija tog tajkuna. A sukob interesa - ko ga šiša, to je propis za sitnu raju! Valjda će neki sud to nekada istražiti.

 A takvih imamo dosta, i što je najgore, ponovo su na najvažnijim mjestima na kandidatskim listama. Taj njihov poredak može presjeći samo poneki „ekces“ da neko neplanirano upadne, što je veoma rijetko i teško, ili da mora biti isforsiran neki kandidat na koga tipuje, recimo OHR ili neki tajkun blizak toj organizaciji. Mada, ruku na srce, OHR je skloniji da korumpira postojeće poslanike, a da čvrsto sa svojim kadrovima drži drugu liniju aparata, koja suštinski vodi opštinu.

Jedina nam je šansa, nije baš izgledna, ali ipak šansa, da se ovo promijeni su izbori. Dobra je stvar, govorim o srpskim biračima i poslanicima gdje situaciju poznajem do u detalje, što su vječiti poslanici dozlogrdili i Bogu i narodu. Sve što smo imali, za svojih mandata su uništili i obesmislili. Sve one koji su željeli dobro ovom gradu su mahinacijama proglasili za lopove i u oči im rekli da nema suda koji će to ispraviti. Toliko ljudi su prevarili, slagali i navukli na tanak led, da su stvarno dobre šanse da narod počne na listama da bira „s repa“. Što su kandidati niže na listi, sve su pošteniji, moralniji i neiskvareniji. To nam je možda i jedina šansa.

Mnogi, posebno mladi, poslednjih mjeseci me opsijedaju sa idejama da naprave svoju listu ili da prirede „događanje naroda“, odnosno da motkama rastjeraju te leziloboviće. Ja, pošto nisam sklon revolucijama, jer se one kad-tad osvete, svima sam savjetovao da glasaju „s repa“ listi i tako pobrkaju posebno tajkunsko – nepotističke oligarhije. Da slučajno ne zaokružuju one koji su sve ukućane zaposlili na budžet ili javna preduzeća i kojima je ovo treći, četvrti ili peti mandat. Tačnije, da po svom uvjerenje na postojećim listama biraju one koji nisu „uprljali ruke vlašću“. Takođe sam savjetovao da pokušaju da na postojeće liste, inkognito, uguraju po nekoliko svojih kandidata.

Ja priznajem krivicu, da sam zabrljao za prošle izbore nakon što su inkriminisani likovi iz ove priče brutalno razvalili sport u gradu i većinu časnih ljudi iz te branše trajno oskrnavili. Tada sam moljen od stotina časnih ljudi, pa bogami bilo ih je više od pola poslanika, da krenemo zajedno i da ih rastjeramo. Nisam bio siguran da su krivi, mislio sam privremeni poremećaj u sistemu. Nisam vjerovaqo svojim očima i ušima. Nisam bio u pravu, oni su devastaciju svega što lično ne kontrolišu radili sistematski, sa dubokim umišljajem. A i potcijenili su nas, bili su ubijeđeni da se u ovom gradu radi sve zbog njih i njihovih džepova. Ne volim da me potcjenjuju.  Biće to teško ispraviti, ali moraće se.

Nadamo se da više neće biti surogat poslanika, surogat ministara sa surogat diplomama, surogat korisnika javnog novca. A tajkuni? Pa tajkuni kao tajkuni, bušiće, njuškat će, a i ako odu negdje odavde razočarani, neće biti šteta jer od većine njih niko i nije vidio nekakve vajde. A ovaj, s početka priče, izgleda da je platio svoju milionsku ispisnicu. Ako se pojavi sa crnom torbom u svojoj stranci za izbore, onda ipak nije.